„Rekao je da grade novu veliku priču u Mladosti i ja sam odmah rekao da želim biti dio nje. Dolazile su u međuvremenu ponude i to financijski jako dobre, iz Rusije, Poljske i Italije, ali čvrsto sam ostao pri odluci da želim doći u Mladost i ako je moguće tu se zadržati što duže i više nikada ne ići izvan Hrvatske. Pa zašto ne biti tu do mirovine“, nasmijao se.

Iz Mladosti je otišao sa 20 kao i niz njegovih kolega iz sjajne generacije koja je igrala Final Four europskog Challenge Cupa.

„Nisu to bile jednostavne godine za Mladost. Sjećam se da smo tada išli igrati Europu s majicama na kojima je pisalo „No sponsors“, no sada dolazim u klub koji je odlično organiziran, stabilan, s velikim vizijama. Srce mi je stvarno puno. Imam ogromnu motivaciju. Mladost je klub zbog kojeg je moja obitelj došla 90-ih u Hrvatsku. Otac i majka su kao liječnici dobili posao u klubu, prve sportske korake sam napravio u Domu odbojke, djetinjstvo sam proveo u toj dvorani. Kad nisam bio u školi bio sam isključivo u dvorani. Prošao sam sve škole Mladosti, sve selekcije, zato je ovo doista moj drugi dom. Jako sam uzbuđen što sam opet tu i jedva čekam da krenu pripreme.“

 Ako ste mislili da Tsimafei trenutačno odmara, varate se.

„Svake godine nakon sezone uzmem tjedan dana odmora, ali odmah nakon toga krećem s pripremama. Mislim da je u redu da kao profesionalni sportaš brinem o svom tijelu i da je odgovorno doći spreman na pripreme, a ne ležati na moru 3-4 mjeseca i ne raditi ništa. Već nekoliko godina radim sa svojim kondicijskim trenerom Krševanom Sorićem koji je me odlično poznaje i vrhunski spremi za sve izazove. Fizički se osjećam jako dobro. Spreman sam već sad za sezonu, samo mi treba 10-ak dana lopte i što se mene tiče - možemo početi!“

Ima li želje do kada bi igrao?

„Ne. Dokle god imam želje i volje kao što je imam sada. Supruga Martina me podržava u svemu, ona je moj glavni oslonac. I ona je bivša vrhunska odbojkašica, iz odbojkaške obitelji i razumije sve što nosi vrhunski sport. Divim joj se kako je uspjela sama podići klince, a oni su mi sada veliki motiv da uživam igrajući blizu njih, u Mladosti. Čak mislim da sada imam još veću želju igrati nego proteklih godina.“

Nije mu problem iz Ruske, Njemačke, Poljske i Talijanske lige sada zaigrati u puno slabijoj Hrvatskoj?

„Možda će mi trebati malo vremena da se priviknem, ipak sam 15 godina igrao vani, ali nije mi ispod časti otići igrati u Rovinj, Sisak, Osijek… Bilo gdje. Uz dužno poštovanje svim klubovima. Meni je svejedno stoji li s druge strane Trentino ili Rovinj. Želim pobijediti protiv koga god igrao. Svakoj utakmici ću pristupiti maksimalno, želim igrati sva natjecanja i pomoći svojim iskustvom mladim igračima Mladosti da napreduju. To će mi biti posebno zadovoljstvo. Želim pridonijeti klubu na terenu, ali i izvan njega. I vratiti Mladosti sve ono što mi je dala.“

Njegov povratak nije samo velika stvar za Mladost, nego i za cijelu hrvatsku odbojku, a posebice mlade igrače kojima je uzor.

„Ako barem nekom djetetu uspijem pomoći da napreduje, moj povratak će imati smisla.“

Je li njegova priča s hrvatskom reprezentacijom potpuno završila?

„Da. Završila je realno još prije 3-4 godine, nakon 16 godina igranja za Hrvatsku. Uletavao sam kasnije nekoliko puta da pomognem kad su se neki igrači ozlijedili. Uvijek sam bio tu ako treba pomoći. I uvijek ću biti, ali završio sam s igrom za reprezentaciju. Moja generacija se davno oprostila od reprezentacije, red je da nastupaju neki mlađi dečki, da dobiju priliku.“

Prati li njihove igre?

„Pratim. Iskreno, trenutno to ne izgleda baš najbolje. Ali moramo biti iskreni, na žalost, to je to što imamo, to su naše trenutne mogućnosti. Istina, falili su Zeljković, Šestan i Sedlaček, ali svi ostali su bili tu. Mi nismo više ni mlada reprezentacija u kojoj su igrači sa 16, 17, 18 godina pa da možemo tražiti alibi za neke poraze u Zlatnoj europskoj ligi. Uz dužno poštovanje, ali po meni su neki od poraza bili neprihvatljivi. Vjerujem da nije sve tako crno, Savez stvarno ima i financijske i organizacijske mogućnosti da stvori sustav i krene razvijati mlade igrače koje će što više gurati u reprezentacije i davati im šansu. Jedino tako možemo napredovati.“

U posljednjih 15 godina igranja u inozemstvu ne može istaknuti ni jedno loše iskustvo, ni jedno mjesto gdje se nije prilagodio.

„Nikada nisam tražio luksuz. Samo da imam dobre treninge, stan, internet i dućan. Život mi je i onako bio samo trening – utakmica – spavanje. Svuda mi je bilo lijepo. Italija je prekrasna, Berlin je organizacijski jedan od najboljih klubova, Poljska ima vrhunski organiziranu ligu, možda bolje od Italije, kako govorim ruski jezik tamo su me primili kao domaćeg. A tamo nije ni jednostavno doći budući da smiju igrati samo 2 stranca. Mislim da mi je jedina crna mrlja bila kada me Savez suspendirao, to je bilo neugodno, ali s vremenom smo riješili i izgladili sve. I zaboravili.“

Tsimafei se oprostio od hrvatske reprezentacije, no za koju godinu možda u nju dođe drugi Zhukouski, sin Aleksandar.

„Nekako nije čudno da je htio baš u odbojku. I supruga i ja smo u tom sportu, ali i baka i deda Malević. Iako nam je bilo svejedno čime će se baviti. Mogao je svirati i klavir. No, on je htio baš odbojku i sa 6,5 je počeo trenirati u Velikoj Gorici. Vidim da je sretan, da uživa. Igra se. Evo, iza sebe ima već dva Državna prvenstva, viceprvak je Hrvatske u mini odbojci, nastupio je i na mlađekadetskom PH, bili su četvrti… Bilo mi je jako stresno gledati ga, taman smo imali neku bitnu utakmicu protiv Modene, a ja na mobitelu drhtim, gledam prijenos i kako ga trener stavlja na servis. On sa 8 među dečkima od 14. Ja u toj dobi nisam znao što je Državno! Mislim da ima potencijala, ima nešto u njemu, ima te odbojkaške gene, a na nama i trenerima je sada da ga dobro usmjerimo, da shvati što su odgovornost i ozbiljan trening. I što znači biti sportaš.“

Kao tata.